Ismet-ef Dautović (1950-2008)

Prije nekog vremena napisao sam tekst o jednom od imama koji je službovao u Sulejman-begovoj džamiji u Busovači, a radilo se o Ragib-ef. Mustajbegoviću. Nakon što je tekst objavljen na službenoj stranici MIZ Busovača, javilo mi se nekoliko džematlija, onih koji pamte Ragib-ef. i koje je on podučavao u mektebu. Bili su oduševljeni tekstom. Iako nisam puno toga tada kazao, u glasovima tih ljudi osjetio sam dozu zahvalnosti zato što sam ih podsjetio na njihovog vrijednog imama, čovjeka koji je u veoma teškom periodu za Bošnjake i našu Bosnu bio na čelu gradskog džemata u Busovači i koji je, zajedno s njima, čuvao islam i bošnjačku tradiciju u ovom gradu.

U ovom tekstu ću da evociram uspomene na još jednog imama koji je službovao u našoj džamiji, a radi se o Ismet-ef. Dautoviću, vrijednom imamu, profesoru i nadasve izuzetnom pjesniku, koji je najveći trag ostavio daleko od svoje zemlje Bosne, u Libiji.

Ismet-ef. Dautović je rođen 4. januara 1950. godine u Međeđi. Osnovnu školu završio je u Sapni 1963. godine, a nakon toga upisao je Gazi Husrev-begovu medresu. U februaru 1969. godine odlazi na služenje vojnog roka u JNA, da bi nakon toga maturirao. Još kao učenik medrese pokazivao je sklonost ka pisanju što je rezultiralo tome da sa još dvojicom Ismeta, Bušatlićem i rahm. Kasumovićem, osnuje časopis Zemzem.

Po preporuci svog razrednog starješine, hafiza Kjamila Silajdžića, 1971. godine zapošljava se na mjesto imama, hatiba i muallima u Sulejman-begovoj džamiji u Busovači, gdje je naslijedio Ragib-ef. Mustajbegovića koji je penzionisan. Iako se u ovom gradu zadržao relativno kratko, tačnije do 1974. godine, ostavio je dubok trag u džematu, a naročito kod djece i omladine, što je i razumljivo jer je bio mlad i željan rada. Kroz različite aktivnosti okupljao je omladinu i djecu oko sebe prenoseći im znanje o vjeri i podučavajući ih propisima. Starije džematlije rado spominju mevlude koje je on organizovao te ekskurzije koje su ostale posebno upamćene. Značajno bi bilo spomenuti da je na njegovu inicijativu izvršeno i određeno renoviranje unutar Sulejman-begove džamije. U toku svog službovanja u Busovači oženio se Nurkom koja mu je rodila šestero djece i to pet kćerki: Nudžejmu, Nidžaru, Sumeju, Sihamu i Aminu, te sina Ahmeda. Ismet-ef. je Busovaču napustio 1974. godine kada odlazi u Brezu gdje radi kao imam sve do 1979. godine.

S obzirom na to da je bio ljubitelj pisane riječi, kao imam u Brezi aktivno piše za Preporod, a jedna njegova priča objavljena je u deset nastavaka ovih novina u periodu od 1977-78. godine.

1979. godine odlazi na studije u Libiju, tačnije u Tripoli, gdje upisuje fakultet Ad-Da'wa Al-Islamijja – World Islamic Call Society, a nakon završetka studija ostaje u Libiji gdje je radio kao nastavnik arapskog jezika u jugoslovenskoj osnovnoj školi. Osim toga, Ismet-ef. osnovao je bosansku dopunsku školu gdje je ujedno bio i direktor, a uz to aktivno je radio na poučavanju djece naših muslimana koji su boravili u Libiji. Radio je i kao prevodilac arapskog jezika u više firmi, a njegovo zadnje zaposlenje bilo je u Energoinvestu.

2008. godine Ismet-ef. je doživio tešku saobraćajnu nesreću na autoputu u Libiji te je nakon četveromjesečne borbe za život preselio na Ahiret 8. jula. Ukopan je u rodnoj Međeđi 16. jula 2008. godine. Dženazu mu je klanjao Mirsad ef. Mumić, imam džemata Međeđa.

Ismet-ef. je svoje slobodno vrijeme provodio u prevođenju knjiga, a posebno je volio da piše pjesme. Čitajući njegove stihove uočit ćemo istančan osjećaj za vjerom, domovinom i identitetom, onim bošnjačkim, jer bez obzira što je dugo vremena živio van svoje voljene Bosne, Bosna je u njemu živjela cijelo to vrijeme.

U nastavku pročitajte neke od njegovih pjesama.

AJVAZ-DEDO

Iz daleka kraja, čak iza Kavdaka

Stiže Ajvaz-dedo na krilima dova

U potrazi za ljepotom i mirom

Dok ne ugleda bosanska brda ova.

Brijeg ugleda pun božanske ljepote

Mošusan i bogat kao rajski vrti

I reče: Ovdje toprak će moj biti

I mjesto rođenja i moj smiraj smrtni.

Kevser vrelo tu je odmah iza stijene

Što životom buja, zelenilom vrije

Da poteče treba otvoriti vrata

A ključ od vrata u dovi se krije.

Četrdeset dana Ajvaz-dedo uči

Dove stare, nove, riječ traži pravu

Sve je želje svoje skupio u jednu

Danju, noću o njoj razbijao glavu.

Molio je smjerno: Tako Ti kuvveta

Svemilosti Tvoje i rahmeta Tvoga

Neka Kevser ovaj dunjalučki teče

I nek rob Tvoj spozna veličinu Boga!

Tako Ti Adema, i svih poslanika

I Objava Tvojih, vječitih uputa

Nek vrelo ne bude biser sakriveni

Smiluj nam se, Bože, otvori mu puta!

Stjena glasom zbori on ga srcem čuje:

Ako vodu želiš treba žrtvu dati,

Izvoru je cijena glava tvoja, robe

Spreman si za njega sebe žrtvovati?

Ne časim ni časa, sumnja me ne mori

Život moj i nije, al' ga evo dajem

Samo nek poteče, voda život znači

Za odluku ovu neću da se kajem.

Svjestan da bez žrtve ni života nema

Evo sam se spreman žrtvovati, Bože

Za vodu, i zemlju kojom evo hodim:

Samo kurban-žrtva Bosnu spasit može!

Riječ ne dovrši san ga težak smori

San iscrta ovna na duginu tragu

Drugi, Ismailov, čeka kraj izvora

Na proplanku ovom da odmjere snagu.

I u snu mu Bosna, ratovi i bune

I dva ovna kako žestoko se bore

Rogovi u srazu, noge umor lomi

A silinom borbe odjekuju gore.

Onda silan prasak, otvoreno nebo

I svjetlo-rumeno, puno nade, veče

Raspuknuta stijena kroz nju vjetar šumi

A kraj nogu potok iz Ezela teče.

KULIL – HAKKA VE LEV KANE MURREN

GOVORI ISTINU PA MAKAR I GORKA BILA

Tvoj jezik je strijela tvoja

Što pogađa sve što želiš

Ne stavljaj otrov ti na strijelu

Da ne koga ne ucviliš

Tvoj jezik je bojno polje

Na kojem se bitke biju

Pobjednik si samo onda

Ako laži ne nadbiju

Tvoje jezik je sreća tvoja

Al' i propast može biti

Sve zavisi samo od tog

Šta ćeš od njeg učiniti

I Resuli ekrem reče,

U istini da nas snaži:

„Makar ti i gorka bila,

Ti istinu uvijek kaži“.

BOSANSKI VOJNIK

Ja nisam čovjek- ja sam zemlja

Nisam ni rijeka- ja sam brana

Ja nisam portret crtan u ulju

Slika sam na stećku uklesana.

Oprostom ubijam zločince

Koji se umivaše krvlju svojih žrtava

Jutrom i večeri.

Domove sam branio tuđe dok dom se moj

ljuljao na valovima vjetrometina

Sve do jučer.

Zbogom ljubavi vječne kratkoga daha

Koje su pile i zadnje kapi

Krvi vojničke moje. I nikad više.

Moji će mačevi braniti pragove bosanske moje

Od nemani nezasitih

Što razjapljenim čeljustima

Gutaju stranice historije

I vatrom pale spomenike postojanja moga.

Vijekovi se pale i gase, nebeske ure

Jure u oblacima što dažde spuštaju

Na zemlju bosansku, i nikad ih dosta.

Ratovi sjekirom bijesa ubijaju tek iznikle

Mladice bukve- pustošem bojeći goleti

Nikle poplavama i pjesmom, što prkosom

Vrišti noćima bez kraja, a dušmani se kote

Na četiri strane, sijući strahote.

U kratkom predahu mira mišice da

Drhtaj smire, dok ale opet usta ne razvale,

Dok mačevi se lome nedokovani

A snovi nedosanjani bivaju prekinuti na

Najljepšem mjestu, ja ostajem vječno

Na zemlji bosanskoj,OSTAJEM VJEČNO ZEMLJA

NJENA, I NIČIJI ME PLUGOVI IZORATI NE MOGU.

JA NISAM ČOVJEK- JA SAM ZEMLJA

NISAM NI RIJEKA- JA SAM BRANA

JA NISAM PORTRET CRTAN U ULJU

SLIKA SAM NA STEĆKU UKLESANA.

BOSANSKA AVLIJA

Rahatluk zatarbaljen žuborom šadrvana

I behar ružičasti jabuka senabija

A đul se zagrlio s drvetom šimširovim

Posuti mirisom blagim pečenih gurabija.

Raširen perzijski ćilim šarom miluje oko

Utkani ljiljani zlatni amberom miloduha

Kaldrmom nanule pjevaju pjesme tihe

Merakom predvečerja što tek dopire do uha.

Krošnje proljeća broje; ljeta, jeseni i zime

Dimije šušte svilom a oči djevojaka ahom

Potočić žubori spajajuć večeri i jutra

Zlatnim nitima sunca i vječitim sevdahom.

Kiše šerbetom liju perući džamli okna

Bulbuli sebi tu gnijezdo stalno viju

A mjesec uštap žmirka na jedno oko

Birajuć curi Hajri najljepšeg đuvegiju.

Dženetska bašča što smiraj duši nosi

U kojoj harmonija neka iskonska vlada

Sve je ljepote ona sakupila u sebi

Samo joj fali drveta stoljetnog hlada.

Jer je dušmanin mrzi i samo priliku vreba

Da je iskorijeni,jer mu ljepota smeta

Zbog toga u njoj najstarije drvo

Ima navršenih tek pedesetak ljeta.

POLA ZEHRE

Pola zehre Tvog rahmeta

Ljudskom rodu znači spas

Pošalji nam pola zehre

Milostivi, spasi nas !

Pola zehre moći Tvoje

Uništiti svemir može

Zaštitu od srdžbe Tvoje

Podari nam Silni Bože !

Pola zehre nura Tvoga

Tminu svaku može dići

Osvjetli nam duši pute

Da u džennet može stići !

Pola zehre s Tvoje sofre

Odstranit glad može svaku

Iz obilja Svoga daj nam

Pola zehre, ja Rezzaku.

Autor teksta: Dr. hfz. Adnan-ef. Srebrenica