Poslanikova, s.a.v.s., pažnja prema životinjama
Sažetak
Odgoj i moral posljednjeg Allahovog poslanika Muhammeda, s.a.v.s., dovedeni su do savršenstva. Stoga je on za vjernike usvetun hasene - savršeni uzor prema kome oni uređuju i usklađuju svoj život. Svojim praktičnim ali i verbalnim sunnetom on na najsuptilniji način odgaja svoje savremenike na putu apsolutnog dobra.
On daje najljepše primjere i upute kako se odnositi prema Uzvišenom Allahu, prema ljudima općenito, ali i ostalim Allahovim stvorenjima. U ovom radu predstavit ćemo njegovu pažnju prema životinjama, a budući da je on poslana milost, ta pažnja bila je na najvišem nivou. Analizom njegovog života uočit ćemo bezuvjetnu pažnju i milost prema toj vrsti Allahovih stvorenja, te brigu o njihovoj kvalitetnoj ishrani, jer one su preuzeti emanet Allahovog namjesnika na Zemlji. Ljubav, pažnja i milosrđe prema njima može da bude put ka Allahovoj milosti. S druge strane, Vjerovjesnik, s.a.v.s., zabranjuje svaki vid ponižavanje, ugnjetavanja, izrabljivanja, ili, pak, bespravnog ubijanja životinja, jer to je put koji može da čovjeka odvede u propast.
Ključne riječi: pažnja prema životinjama, milost prema životinjama, ishrana životinja, uznemiravanje životinja, mučenje životinja, bespravno ubijanje životinja.
Uvod
Allahov Poslanik, s.a.v.s., je osoba koja je svim svojim bićem nastojala žaštititi one slabije, ugrožene i obespravljene, a društvo u kojem je živio bilo je prepuno takvih. Allahovom voljom njegov odgoj doveden je do savršenstva, te je, prije svega, svojim praktičnim primjerom pokazao kako štititi pravo svake osobe. U vremenu kada su osnovna ljudska prava bila, gotovo u potpunosti pogažena, on je pružao utjehu siromahu, bio zaštitnik siročadi, vratio dostojanstvo majci, kćerci i surpuzi, te bio gorljivi zagovornik morala i moralnog ophođenja. Budući da je on poslana milost, poučio nas je kako da se na najljepši način ophodimo i prema ostalim Allahovim stvorenjima, naročito životinjama.
Kao Allahov odabranik, Muhammed, s.a.v.s., znao je da svako živo biće ima svoju svrhu postojanja, pa tako i životinje, i bez obzira da li se radilo o ribama, pticama ili sisarima, biljojedima ili mesojedima, kičmenjacima ili beskičmenjacima, sve je stvoreno sa određenom svrhom i ciljem, što čovjek ni u kom slučaju ne smije remetiti. Sjetimo se samo narušavanja prirodnog sklada u Evropi kada su mačke masovno ubijane i kada je rezultat toga bio pojava kuge koja se smatra jednom od najrazornijih pandemija u povijesti čovječanstva. „Papa Inocent VIII je tijekom španjolske inkvizicije mačke proglasio zlim bićima pa su, u sklopuinkvizicije, spaljene tisuće mačaka. Rašireno ubijanje mačaka koje je potaknula Katolička crkva dovelo je zastrašujućeg povećanja populacije štakora koji se doprinijeli širenju kuge."1
Možda najočitiji primjer iz novije historije, u kome se jasno vidi koliko čovjek svojim djelovanjem može poremetiti prirodni sklad koji je uspostavio Uzvišeni Allah, jeste istrebljenje vukova u američkom nacionalnom parku Yellowston. Naime, prije sedamdeset godina sjeverozapadni vukovi su u ovom parku lovljeni do istrebljenja. Pogrešno su smatrani velikom opasnošću za posjetioce parka, te su eliminisani od strane rendžera. Uklanjanje ključnog predatora imalo je ogroman utjecaj na hranidbeni lanac i drastično promijenilo razinu flore i faune u Yellowstonu, te poremetilo cjelokupan ekosistem parka.
S obzirom na činjenicu da vuk nije bio prisutan u parku, broj losova se povećao. Budući da nisu imali drugih predatora osim puma i grizlija, u zimskom periodu nisu se mnogo kretali, te su jeli mlade vrbe koje su direktno potrebne za opstanak dabra u zimskom periodu, tako da se populacija dabra svela samo na jednu. Kada su vukove 1995. godine ponovo počeli vraćati u park, ekosistem se počeo oporavljati i ličiti na onaj prije kobne 1930. godine. Vukovi konstantnim proganjanjem losove drže u pokretu, te oni nemaju vremena da intenzivno brste vrbe, što ovom stablu omogućuje da nesmetano raste, a ujedno i dabrovima omogućuje da se razmnožavaju. S obzirom da se kolonije dabrova šire, oni grade brane, te nastaju nove bare koje nastanjuje ribe, a osim toga visoke vrbe pružaju stanište pticama itd.2
Povratak vukova doveo je do onoga što se naziva trofička kaskada - fenomen gdje prisutnost predatora mijenja broj i ponašanje svog plijena, što uveliko utječe na cjelokupan ekosistem. Vegetacija je poboljšana, a biljni i životinjski svijet je u konstantnom porastu.
U nastavku rada analizirat ćemo sunnet Allahovog Poslanika, s.a.v.s., te nastojati predstaviti njegov odnos prema životinjama. Naša pažnja bit će usmjerena na osnovna prava životinja, poput prava na ishranu i njegu, zabranu uznemiravanja, izrabljivanja, mučenja i bespravnog ubijanja, ali prije svega nešto ćemo kazati o važnosti milosti i blagosti kao univerzalnih moralnih karakteristika koje su uveliko potrebne i u odnosu prema životinjama.
Milost prema životinjama
Allahov Poslanik, s.a.v.s., je bio pravo oličenje milosti i tu milost je prenosio na one oko sebe podstičući ih i riječju i djelom na ovo plemenito svojstvo. U hadisu koji se prenosi od Abdullaha b. Amra, r.a., stoji da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao: „Milostivi će Svoju milost ukazati onima koji budu imali milosti prema drugima. Budite milostivi prema onima koji su na Zemlji pa će prema vama biti milostiv Onaj Koji je na nebesima''3
Osim toga, Allahov Poslanik, s.a.v.s., kao vrhunsku odliku čovjeka ističe blagost i onaj ko bude uskraćen ove Božije blagodati zaista je pravi gubitnik, o čemu Vjerovjesnik, s.a.v.s., veli: „Kome bude data blagost, dat mu je dio dobra, a kome bude uskraćena blagost, uskraćen mu je dio dobra.“4
Budući da je blagost jedna od osobina Uzvišenog Allaha, Poslanik, s.a.v.s., na ovaj način kod svojih sljedbenika želi izazvati želju za postizanjem ovog plemenitog svojstva, koje bi trebalo da bude vrlina svakoga onoga ko je svjestan propisa svoje vjere i prosvijetljen njenim blistavim usmjerenjem.
Spomenute dvije osobine, milost i blagost, uveliko su prisutne i kada je u pitanju odnos Poslanika, a.s., prema životinjama. On od svojih savremenika traži da se na najljepši način odnose prema onome što im je Uzvišeni Allah dao u emanet. Onima koji na tom putu pokažu milost, Vjerovjesnik, s.a.v.s., obećava najljepšu nagradu. Objašnjavajući ashabima vrijednost milosti prema životinjama Poslanik, s.a.v.s., je rekao: „Dok je jedan čovjek išao putem, obuzela ga je žed pa je našao jedan bunar, spustio se do njega i napio, a potom izašao. Utom je vidio psa kako dahće i od silne žedi jede vlažno tlo. - I ovoga psa je uhvatila ista ona žed kakva je bila uhvatila mene! - rekao je čovjek te se spustio u bunar, napunio vodom svoju cipelu i stavio je u usta te tako iznio vodu i njome napojio psa. Allah mu je zahvalio za to i oprostio mu grijehe." - Božiji Poslanice - upitali su ga - zar ćemo i za takve stvari biti nagrađeni?! Za svaku živu jetru (dobročinstvo prema živim bićima) ima nagrada!" - kazao je on."5
Na ovakav način Allahov Poslanik, s.a.v.s., uspio je odgojiti generaciju koja je bila primjer u dobru i pravo oličenje milosti. Jedan od slučajeva u kojem se to posebno oslikava je primjer cijenjenog ashaba Ebu Derda'a, r.a., koji je imao devu kojoj se obraćao pred smrt govoreći: „O devo, nemoj me tužiti svome Gospodaru, jer te zaista nisam pretovarao iznad tvoje moći."6
Pažnju, milost i blagost Allahov Poslanik, s.a.v.s., posebno je izražavao prema životinjama koje su bile u njegovom posjedu, a poznato je da je posjedovao konje, deve, mazge, magarce i ovce, što su učenjaci hadisa uredno zabilježili pa čak i pojedina imena životinja koje je posjedovao, poput konja Es-Sekb, za kojeg kažu da je prvi konj kojeg je Vjerovjesnik, s.a.v.s., imao u vlasništvu, ili pak mazge Duldula, magarca Ufejra itd.7
Briga o ishrani životinja
Pravilna ishrana domaćih životinja, znači zadovoljenje svih njihovih potreba u hranljivim materijama, a to se postiže dobro izbalansiranim obrokom, što podrazumijeva ne samo obezbjeđenje određenih količina tih materija već i odgovarajući odnos među njima. Posebno je važno voditi brigu o životinjama koje se koriste za rad, iako moramo biti iskreni, sve je manje takvih, jer su ih mašine uveliko zamijenile i to do te mjere da ima naših sela na kojima više ne možete naći niti ijednog konja, a nekada je rad na polju bio nezamisliv bez te plemenite životinje.
Allahov Poslanik, s.a.v.s., je zabranjivao izgladnjivanje životinja, te njihovo izlaganje slabosti i nemoći. Od Sehla b. Hanzalijje, r.a., se prenosi da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., jedne prilike prošao pored kamile kod koje su se (zbog mršavosti) leđa gotovo spojila sa trbuhom, pa je kazao: „Bojte se Allaha u pogledu ovih životinja, koje ne mogu govoriti. Kada ih jašete, neka su site, i kada ih jedete, neka su debele.“8
Također se prenosi da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., jedne prilike ušao u vrt nekog Ensarije i vidio devu. Pošto je ugledala Vjerovjesnika, s.a.v.s., deva je zacvilila i iz očiju su joj potekle suze. Vjerovjesnik, s.a.v.s., joj je prišao, pomilovao je po ušnoj kosti i ona je prestala plakati. Potom je upitao: „Ko je vlasnik ove deve? Čija je ovo deva? Dođe neki mladić, Ensarija, i reče: Moja, Allahov Poslanice. On mu reče: Zar se ne bojiš Allaha u vezi ove životinje, koji ti je Allah podario? Požalila mi se da je izgladnjuješ i da je pretovaraš.“9
Nepažnja, izgladnjivanje i mučenje životinja može biti čak uzorkom i Allahove kazne na budućem svijetu. Od Abdullaha b. Omera, r.a., se prenosi da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao: „Jedna je žena kažnjena zbog mačke: držala ju je zatvorenu sve dok nije uginula, pa je zbog nje ušla u vatru, jer kada ju je zatvorila nije je ni hranila ni pojila, a niti ju je pustila da jede zemljine kukce i gmizavce.“10
Na osnovu ovih i drugih hadisa muslimanski pravnici su razvili propise koji se tiču humanog postupanja prema životinjama. „Odredili su da je izdržavanje životinje dužnost njenog vlasnika, a ako on to odbije, biva prisiljen da je proda ili da je izdržava, ili da je oslobodi na mjestu na kojem će moći sama da nađe svoju hranu i svoju sigurnost, ili da je zakolje ako je od jestivih životinja. Čak su otišli dalje od ovoga, pa su neki od njih rekli: Ako slijepa mačka nađe utočište u nečijoj kući, taj je dužan da je uzdržava jer ona nije u stanju sama da ode.“11
Praksu Allahovog Poslanika, s.a.v.s., odnosa prema životinjama slijedili su i vladari poslije njega, te su neki čak izdavali fermane u kojima bi podsticali na milost prema životinjama, a zabranjivali njihovo mučenje i ugnjetavanje. Pojednici su čak osnivali vakufe kako za liječenje bolesnih životinja, tako i vakufe za brigu o iznemoglim i starim životinjama. Tako je u Damasku bio vakuf za konje koji se zvao Zeleni pašnjak. To je bio vakuf zaiznemogle i stare konje čiji ih vlasnici nisu željeli izdržavati jer su bili beskorisni. Oni su čuvani na ovom prostoru dok ne uginu, a to je najčešće bilo od starosti. Ovakav postupak nam uveliko liči na članak 6. Univerzalne deklaracije opravima životinja u kojem se kaže: Svaka životinja koju je čovjek odabrao za društvo ima pravo živjeti svoj prirodni vijek. Napuštanje životinja je svirep i ponižavajući zločin.12
U Damasku je, također, postojao vakuf gdje su se zbrinjavale i hranile mačke. „U kući koja je bila namijenjena njima, znalo se sakupiti stotine ugojenih mačaka kojima se donosila hrana svakim danom dok one tu bivaju, a kretale su se samo da se razgibaju ili šetaju.“13
U tradiciji našeg naroda uveliko je prisutna briga o ishrani životinja, ne samo domaćih, nego i onih koje žive u našoj neposrednoj blizini poput ptica, riba, ili pak mravi. O ishrani ptica se posebno vodilo računa u zimskom periodu kada su one posebno ranjive i kada im je pristup uobičajenoj ishrani poprilično nedostupan. Oni koji su željeli poseban sevap išli su do rijeka i bacali hljeb hraneći ribe. A naročito plemenitim djelom se smatralo hranjenje mravi, te su oni koji su željeli Božije zadovoljstvo išli od njive do njive tražeći nastambe mrava i hranili ove zajednice. To je, uostalom, bila praksa i časnih ashaba, r.a., jer se prenosi da je Adijj b. Hatim, r.a., mrvio hljeb mravima i govorio: „Oni su naše komšije i mi im dugujemo njihova prava.“14
Zabrana zlostavljanja i mučenja životinja
U članu 3. Univerzalne deklaracije o pravima životinja stoji: „Ni jedna životinja ne smije biti izložena zlostavljanju i svireposti...“15
Treba napomenuti da je UNESCO ovu deklaraciju proklamovao tek 1978. godine, dok je Allahov Poslanik, s.a.v.s., prije više od četrnaest stoljeća zabranjivao zlostavljanje i mučenje životinja. Pod zlostavljanjem životinja podrazumijeva se svako postupanje ili nepostupanje sa životinjama kojim se namjerno ili iz nehata izaziva bol, patnja, strah, stres, povreda, narušava genetska cjelovitost životinje i izaziva smrt. U tom smislu možemo govoriti o dvije vrste zlostavljanja:
- fizičko zlostavljanje poput batinjanja, bičevanja, prisiljavanja na težak rad i sl.
- psihičko zlostavljanje poput uznemiravanja, izazivanje straha, razjarivanje životinje primjenom fizičke sile, onemogućavanje životinji da zadovolji svoje osnovne potrebe u ponašanju i dr.
U predislamsko doba Arapi su praktikovali da od živih deva i krava otkidaju dijelove mesa i da to kuhaju i jedu. Takvu praksu je Poslanik, s.a.v.s., zatekao kod Medinelija kada je učinio Hidžru što je istog trena zabranio rekavši: „Ono što se otkine od žive životinje je poput strvi.“16
Allahov Poslanik, s.a.v.s., osuđuje bilo kakav oblik zlostavljanja životinja, a naročito ono koje izaziva fizičke ozljede. Jedne prilike je Abdullah b. Omer, r.a., prošao pored grupe mladića koji su svezali kokoš i gađali je. Kada su ga ugledali razišli su se. Na to je Ibn Omer, r.a., rekao: „Ko je ovo učinio? Uistinu, Vjerovjesnik, s.a.v.s., prokleo onoga ko je ovako uradio.“17
Poslanik, s.a.v.s., je također zabranio bilo kakav odraz grubosti prema životinjama, poput žigosanja ili druge vrste obilježavanja. Džabir, r.a., prenosi da je neko prošao pored Vjerovjesnika, s.a.v.s., na magarcu koji je bio obilježen po licu, pa je rekao: „Zar vam nije poznato da sam ja prokleo onoga koji obilježava životinje po licu i onoga ko ih udara po licu? To je zabranjeno.“18
Prenosi se da su predislamski Arapi ponekad prilikom klanja životinje rezali samo kožu bez presijecanja vratnih žila, što je Poslanik, s.a.v.s., strogo osudio nazvavši to šejtanskom vrpcom. Tako Ibn Isa i Ebu Hurejre, r.a., prenose da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., zabranio klanje šejtanskom vrpcom. Dok je Ibn Isa dodao: To je klanje kod kog se prereže samo koža, a ne vratne žile, i onda se tako ostavi dok ne ugine.“19
Već smo spomenuli da zlostavljanje životinje, pored fizičkog, može biti i psihičko, što ni u kom slučaju nije dozvoljeno. Tako se od Imrana b. Husajna, r.a., prenosi da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., tokom jednog putovanja čuo kako neko proklinje pa je upitao: „Kakvo je ono proklinjanje. Pa su rekli: Ono ta i ta žena proklinje svoju devu. Potom Poslanik, s.a.v.s., reče: Skinite tovar s nje, jer je ukleta. Te su skinuli tovar s nje. Kao da sada gledam u nju: bila je to deva smeđe boje.“20
Allahov Poslanik, s.a.v.s, nije volio proklinjanje, bez obzira da li se radilo o ljudima ili u ovom slučaju životinjama, jer je kletva je jedan vid dove i ako ona bude primljena kod Allaha, dž.š., može da bude uzrok nečije propasti.
Allahov Poslanik, s.a.v.s., je čak i prilikom klanja i žrtvovanja životinja tražio da se životinja ne muči, te zahtijevajući da se prije početka klanja nož dobro naoštri, te da se klanje obavi uredno i precizno. Tako je jednom prilikom plemeniti Poslanik, s.a.v.s., naišao pored čovjeka koji se spremao da zakolje ovcu. Nakon što ju je oborio na zemlju uzeo je nož i počeo ga oštriti. Kada je vidio taj grubi i bezosjećajni postupak, plemeniti Poslanik, s.a.v.s., ga je upozorio riječima: „Zar želiš da ubiješ životinju više puta? Nisi li mogao naoštriti svoj nož prije nego si je oborio na zemlju?!"21
Zabrana uznemiravanja životinja
Allahov Poslanik, s.a.v.s., zabranio je uznemiravanje životinja, a naročito onih koje se brinu o svojim mladuncima. U predislamsko doba Arapi su praktikovali da pred polazak na put odu do gnijezda u kome leži ptica te da je istjeraju iz njega. Ako bi ptica odletjela na desnu stranu to je bio dobar znak, te bi osoba mogla da krene na put. Međutim, ukoliko bi ptica odletjela na lijevu stranu, to je bio loš znak te bi osoba odustajala od putovanja. Ovakvu praksu Allahov Poslanik, s.a.v.s., je zabranio prije svega što je predstavljala sujevjerje, ali i iz razloga što nije dozvoljavao da se ptice uznemiravaju. U tom smislu od Ummu Kurz, r.a., se prenosi da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao: „Ne dirajte ptice, ostavite ih u njihovom gnijezdu..."22
Ptice, iako su kao i svaki drugi roditelji usmjerene ka podizanju potomstva, zbog određenih okolnosti mogu da napuste svoja gnijezda. Najčešći razlozi napuštanja gnijezda su zbog napada predatora, vremenskih neprilika, poput kiša i poplava, ali i zbog ljudskog uznemiravanja, čega je Vjerovjesnik, s.a.v.s., uveliko bio svjestan te je to zabranio. Osim toga, Vjerovjesnik, s.a.v.s., je posebno zabranio da se ptice uznemiravaju uzimanjem mladunaca. Tako Abdurrahman b. Abdullah prenosi da je njegov otac kazao: „Bili smo sa Allahovim Poslanikom, s.a.v.s., na jednom putovanju. On je izišao radi fiziološke potrebe, a mi smo ugledali crvenoglavu pticu (hummera) koja je imala dvoje ptičadi. Uzeli smo ptičad, a hummera je došla i počela uznemireno letjeti. Kada je došao Vjerovjesnik, s.a.v.s., reče: - Ko je nanio bol ovoj ptici uzevši joj ptičad, vratite joj ih. Potom ugleda spaljen mravinjak i reče: Ko je ovo spalio! - Mi. - odgovorismo, a on kaza: „Niko nema pravo kažnjavati vatrom osim Gospodara vatre"23
Ptice su veoma posvećene svojim potomcima . Gotovo u pravilu oba roditelja vode brigu o potomstvu, vrlo savjesno i odgovorno, naročito dok su ptići u gnijezdu. Poslije izlaska iz gnijezda, mladi poznati kao žutokljunci, još uvijek nisu sposobni da se samostalno hrane, te roditelji još neko vrijeme nastavljaju da se brinu o njima, a koliko će ta briga da traje, ovisi od vrste do vrste. U spomenutom hadisu očito je da su ashabi ptičad izvadili iz gnijezda, te je razumljiva uznemirenost njihove majke, čiju je nemoć prepoznao Allahov Poslanik, s.a.v.s., te naredio ashabima da vrate njene mlade.
Brojni su primjeri iz života Vjerovjesnika, s.a.v.s., u kojima se da prepoznati njegova briga o životinjama i zabrana uznemiravanja. Tako se prenosi da kada je Allahov Poslanik, s.a.v.s., krenuo sa ashabima da obavi hadždž, iz Medine je izišao u ihramu. Kada su stigli do mjesta zvanog Usaje, vidio je jednu gazelu kako ležeći spava u hladu jednog drveta. Poslanik, s.a.v.s., naredio je jednom od svojih ashaba da stane na tom mjestu i pripazi na nju dok ne prođe cijela karavana, kako je niko ne bi uznemirio."24
Zabrana bespravnog ubijanja životinja
Uzvišeni Allah je čovjeka učinio halifom - namjesnikom i u emanet mu povjerio Zemlju i one koji su na njoj. Stoga je čovjeku strogo zabranjeno da narušava zakon i savršeni poredak kojeg je Allah uspostavio, a kao Božiji odabranik, dužan je da vodi brigu o drugim stvorenjima na Zemlji, jer i njihovi svjetovi su svjetovi poput naših: „Sve životinje koje po Zemlji hode i sve ptice koje na krilima svojim lete svjetovi su poput vas - u Knjizi Mi nismo ništa izostavili - i sakupiće se poslije pred Gospodarom svojim."25
Potom nas Allah, dž.š., upoznaje da i ti drugi svjetovi slave, hvale i klanjaju se Gospodaru svjetova: „Zar ne znaš da se i oni na nebesima i oni na Zemlji Allahu klanjaju, a i Sunce, i Mjesec, i zvijezde, i planine, i drveće, i životinje, i mnogi ljudi, a mnogi i kaznu zaslužuju. A koga Allah ponizi, niko ga ne može poštovanim učiniti; Allah ono što hoće radi.“26
Ubijanje je jedan od glavnih uzroka nereda na Zemlji i remećenja božanskog sistema u prirodi. Stoga ga je islam sveo na minimum i dozvolio samo radi nužde, potrebe i zaštite božanskog poretka u vasioni. Od muslimana se traži čak i kada kolje životinje da ih kolje sa Bismillom. Time se priznaje da čovjek nema pravo nikome oduzeti život i zato spominjući Allahovo ime, on traži dozvolu da u ime Onoga ko je dao život i uzme taj život. Zbog svega spomenutog Allahov Poslanik, s.a.v.s., je zabranio bespravno ubijanje životinja, a naročito ako je to urađeno iz zabave, rekavši: „Ko ubije vrapca iz zabave, vrabac će na Sudnjem danu doći Allahu vičući: 'Gospodaru, taj i taj me ubio iz zabave, a nije me ubio radi neke koristi."27
Želeći skrenuti pažnju na pogubnost bezrazložnog ubijanja Allahovih stvorenja, Allahov Poslanik, s.a.v.s., navodi primjer jednog od bivših vjerovjesnika koji je uništio mravlju nastambu samo zato što ga je ugrizao jedan mrav, za što ga je Uzvišeni Allah ukorio. Ebu Hurejre, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: „Nekog od ranijih vjerovjesnika ujeo je mrav pa je on naredio i to mravlje naselje je spaljeno. Potom mu je Allah objavio: Zar zato što te je ugrizao jedan mrav, ti spali jednu čitavu zajednicu koja veliča Allaha."28
Analizirajući hadise Vjerovjesnika, s.a.v.s., uočavamo da je većinu životinja i insekata zabranjeno ubiti poput mrava, pčela, žaba, ptica itd. Ove i slične vrste životinja dozvoljeno je ubiti samo u slučaju ako nas uznemiravaju i ne možemo ih se riješiti osim uništenjem, prilikom čega treba voditi računa da u tome ne pretjeramo. Neke vrste životinja, koje inače mogu da načine štetu čovjeku, Poslanik, a.s., je ipak dozvolio da se ubijaju poput: zmije, gavrana, miša, psa koji ujeda i jedne vrste sokola.
U okviru ovog poglavlja svakako treba spomenuti i pitanje lova. Kur'an i sunnet uveliko tretiraju ovu temu, na osnovu čega su islamski učenjaci razvili mnoštvo različitih propisa koji se odnose kako na lovca, tako i na lovinu, ali i sredstva kojima se taj lov realizuje. Međutim, naša tema nije lov i stoga nećemo detaljisati, ali je veoma važno naglasiti da islam ne dozvoljava lov iz zabave ili tzv. sportski lov. Savremeni islamski učenjak, dr. Jusuf El-Karadavi, o tome vrlo jasno kaže: „Islam preporučuje da se čovjek ne bavi lovom samo iz zabave i da životinjama oduzima život, a da pri tome njihovo meso ne kani koristiti za hranu, ili ih ne iskoristiti na neki drugi način."29
ZAKLJUČAK
Analizirajući život posljednjeg Allahovog Poslanika, s.a.v.s., uočit ćemo bezuvjetnu ljubav i pažnju prema životinjama, brigu o njihovoj kvalitetnoj ishrani, zabranu pretjeranog rada, mučenja, te bespravnog ubijanja. Kao Allahov odabranik, Muhammed, s.a.v.s., je znao da svako živo biće ima svoju svrhu postojanja i da je sve stvoreno sa određenom svrhom i ciljem. Stoga, Vjerovjesnik, s.a.v.s., svojim praktičnim primjerima i uputama pokazuje kako da se na najljepši način ophodimo prema onome što nam je Uzvišeni Allah dao u emanet. On od svojih savremenika zahtijeva da se prema životinjama ophode blago i obazrivo, da ih ne izgladnjuju i ne opterećuju preko njihovih mogućnosti, nego da budu saosjećajni. Zabranjuje im da ih proklinju, napuštaju, uznemiravaju, zlostavljaju, bilo na psihičkoj ili fizičkoj osnovi. Upućuje ih na konstantnu milost prema životinjama pa makar se radilo i o žrtvovanju, kada je tražio da ashabi to obave brzo, uredno i precizno. Na osnovu navedenog jasno se da zaključiti da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., začetnik u borbi za prava životinja, te da njegov način ophođenja prema životinjskom svijetu predstavlja pogodnu platformu za razvijanje najljepšeg odnosu prema ovoj vrsti Allahovih stvorenja.
__________________________________
1 http://www.index.hr/liubimci/clanak/ovo-vieroiatno-niste-znali-nekoliko-cinjenica-o-usponima-i-padovima-macke-kroz-povijest/715979. aspx
2 Vidi više: http://www.Yellowstonepark.com/wolf-reintroduction-changes-ecosystem/
3 Sigistani, (Al-) Abu Dawud Sulayman Ibn Aš'as, Sunan Abu Dawud, prijevod: Mahmut Karalić, El-Kelimeh: Fakultet za islamske studije, Novi Pazar, 2012., hadis br. 4936.
4 Tirmidi (At-), Abu Isa, Gami'as-Sunan, prijevod i komentar: Mahmut Karalić, Elči Ibrahim-pašina medresa, Travnik, 1999. tom V, str. 207.
5 Munziri (Al-), Zekijjuddin Abu Muhammad, Muslimova zbirka hadisa, sažetak, preveli: Muhamed Mrahorović i dr., El-Kalem, Sarajevo, 2004., str. 668.
6 Siba'i, Mustafa, Fenomeni islamske civilizacije, Bihać, 2005., str. 135.
7 Vidi više: Ibn Kajjim El-Dzevzijje, Ahiretska opskrba, prijevod: Ahmed Purdić, El-Kelimeh, Novi Pazar, 2006., str. 106-107.
8 Siğistānī, (Al-) Abū Dāwūd Sulaymān Ibn Aš ̒ās , op. cit, hadis br. 2548.
9 Ibid, hadis br. 2549.
10 Munziri (Al-), op. cit., str. 667.
11 Siba'i, Mustafa, op. cit., str. 132.
12 Univerzalnu deklaraciju o pravima životinja, UNESCO, Pariz, 1978.
13 Siba'i, Mustafa, op. cit., str. 134.
14 Ibid., str. 135.
15 Univerzalnu deklaraciju o pravima životinja, UNESCO, Pariz, 1978.
16 Siğistānī, (Al-) Abū Dāwūd Sulaymān Ibn Aš ̒ās, op. cit., hadis br. 2858.
17 Buẖārī (Al-), Buharijina zbirka hadisa, saţetak, preveo: Mehmedalija Hadzić, El-Kalem, Sarajevo, 2004., str. 884.
18 Siğistānī, (Al-) Abū Dāwūd Sulaymān Ibn Aš ̒ās, op. cit., hadis br. 2564.
19 Ibid., hadis br. 2826.
20 Ibid., hadis br. 2561.
21 Ḥākim (Al-), Mustadrak ̒alā aṣ-ṣaḥīḥayn, Dar Al-Kutub Al-Ilmijje, Bejrut, 2002., hadis br. 7570.
22 Siğistānī, (Al-) Abū Dāwūd Sulaymān Ibn Aš ̒ās, op. cit., hadis br. 2835.
23 Ibid., hadis br. 5262.
24 Nasā̕ ī (An-), Aḥmad Ibn ̒Ᾱlī, Sunan an-Nasā̕ ī, translated in english by Naṣir ad-dīn al-Haṭṭāb, Maktaba Dar as-Salām, Riyāḍ 2007., hadis br. 2820.
25 El-En'am, 38. Prijevod kur'anskih ajeta naveden prema: Kur'an s prevodom, preveo: Besim Korkut, Kompleks Hadimu-l-Haremejn, Medina, 1992.
26 El-Hadzdz, 18.
27 Aḥmad, Bin Ḥanbal Aš-Šaybānī, Al-Musnad, Al-Maktab al-islāmī, Bejrut, 1983. hadis br. 18651.
28 Buhari (Al-), op. cit., str. 571.
29 Qaradawi (Al-), Yusuf, Halal i haram u islamu, preveli: Dzemaludin Latić i Seid Smajkić, El-Kelimeh, Novi Pazar, 1997., str. 105.
Autor: hfz. mr. Adnan Srebrenica
