Hafiz Abdulfettah-ef. Mehmedagić

Prve informacije o hafizu Abdulfettahu Mehmedagiću, Pruščaku, čuo sam od rahm. Sarajlić hadži-Saime, vrijedne džematlijke Sulejman-begove džamije. Ona kaže da je prije nekoliko godina (2012.) dolazio njegov unuk koji se zove isto kao njegov dedo Abdulfettah, također porijeklom iz Prusca, te je tražio mezar svog dede hafiza. Hadži-Saima mi je kazala da njen rahmetli otac učio pred hafiz-efendijom, a kada je hafiz preselio na bolji svijet, njen otac je redovno posjećivao njegov mezar te učio Kur'an svom mu'allimu. Međutim, ona nije znala gdje se nalazi hafizov mezar, ali mi je olakšala potražnju sugestijom da se nalazi negdje na desnoj strani harema ispred džamije.

Pretražujući harem Sulejman-begove džamije uspio sam da pronađem nešto što je već decenijama zaboravljeno, a to je mezar hafiza Abdulfettaha Mehmedagića. Na istočnoj strani harema, mezar malo duži nego inače, obilježen je nišanima na kojima stoji natpis na arapskom jeziku: Hafiz Abdulfettah Mehmedagić sin Šakira, za njegovu dušu proučite El-Fatihu, godina smrti 1350. po Hidžri (1931. po miladu).

Mezar hafiza Abdulfettaha Mehmedagića u haremu Sulejman-begove džamije u Busovači

Hafiz Abdulfettah je rođen 1874. godine. Otac mu se zvao Šaćir, a majka Fatima (rođ. Elkaz). Prema podacima iz Matične knjige umrlih otac mu je bio mujezin, a majka domaćica. Važno je istači da je i njegova hanuma bila hafiza. Zvala se Hana i rodila mu je tri sina: Ekrema, Taiba i Sakiba. Napominjem da je i njegov sin Taib (na nišanu piše Tajjib) ukupan u Busovači, a umro je 1370. godine po Hidžri, odnosno 1951. godine.

Ne zna se tačno kada je hafiz došao na službu u Busovaču, ali se zna da je prije toga bio na službi u Donjem Vakufu u koji je došao iz Prusca. Moj profesor dr. hfz. Fadil Fazlić, rahimehullahu te'ala, u svoj knjizi o hafizima o njemu je napisao sljedeće: „Početno obrazovanje i hifz je završio u Pruscu da bi potom otišao u Istanbul. Po povratku preuzima dužnost imama u Hasan-Kafijinoj džamiji u Pruscu, u Baš-džamiji u Donjem Vakufu te u Busovači gdje je preselio na Ahiret. Dobro je poznavao arapski i turski jezik. Teraviju je klanjao hatmom.“¹

Dakle, prema podacima od rahm. hafiza Fazlića radilo se o imamu kojeg je krasio ilum i koji je u to doba klanjao teravih-namaz hatmom, što govori ne samo o njemu, nego i o džematlijama koje je predvodio. Naime, u vremenu u kojem živimo mnogi imami svoje teravih-namaze nastoje da završe što prije, ne vodeći računa o ta'dili-erkanu , tj. ispravnom učenju Kur'ana, na taj način dovodeći u pitanje ispravnost namaza. Osim toga, nerijetko se dešava da i same džematlije od njih zahtijevaju takav način obavljanja teravih-namaza, što je neprihvatljivo i nedopustivo.

Ono što treba posebno da istaknemo vezano za hafiza Abdulfettaha jeste to da je 1929. godine počeo da piše sidžile vefijat, viladat, i nikah, odnosno matične knjige umrlih, rođenih i vjenčanih, te Domovnicu džemata naše općine. Nakon njegove smrti podatke je nastavio da vodi Hazim-ef. Kuskunović. Ove knjige danas predstavljaju pravo malo blago iz čega možemo mnogo toga da naučimo o tradiciji, porijeklu, zanimanjima i drugim važnim karakteristikama Bošnjaka muslimana naše općine.

Spomenuti sidžili su vrlo ažurno i precizno vođeni, što nam olakšava eventualnu pretragu za podacima koji nas zanimaju. Primjera radi, ukoliko analiziramo knjigu umrlih, uočit ćemo da su se za umrlu osobu bilježili sljedeći podaci: datum smrti, mjesto smrti, mjesto stanovanja, ime i prezime, zanimanje, imena roditelja i njihova zanimanja, bračno stanje, datum rođenja, uzrok smrti, datum i mjesto ukopa, te ime imama koji je obavio dženazu.

Hafiz Abdulfettah je umro 30. decembra 1931. godine. Dženazu mu je obavio Hazim-ef. Kuskunović, koji ga je inače naslijedio na mjestu imama, hatiba i muallima u Sulejman-begovoj džamiji. U matičnoj knjizi umrlih je zabilježeno da je o njegovoj smrti obaviješten nadležni imamet u Pruscu.