Vrijednosti proučene hatme

Od Ibn Abbasa, r. anhuma, prenosi se da je neki čovjek upitao Poslanika, a.s.: „Koje djelo je najdraže Uzvišenom Allahu? Poslanik, s.a.v.s., je odgovorio: - Ono koje kada se dovede do kraja, ponovno se započne.” Ponovno je upitao:- A koje je to djelo, Božiji Poslaniče? – Poslanik, a.s., odgovori: - Kad čovjek prouči Kur’an od početka do kraja, a kada ga završi, ponovo započne učiti.“¹

            Učenje Kur'ana ubraja se u najodabranija djela, stoga vjernici nastoje iskoristiti priliku da dosegnu to najvrednije i Allahu najugodnije djelo, jer će za svaki harf biti nagrađeni deseterostruko. Zamislite kolika nagrada čeka čovjeka koji prouči cijeli Kur'an, njegovih 77845 riječi, odnosno 330733 harfova? Ukoliko bismo to računali prostim matematičkim množenjem sa 10 (na osnovu kur'anskog i hadiskog teksta gdje se govori da će čovjek za jedno dobro djelo biti deseterostruko nagrađen), dolazimo do višemilionskog rezultata.

Poznavajući koliku količinu dobra vjernik može da stekne učenjem Kur'ana, naši dobri prethodnici veliki dio svog vremena provodili su u učenju Kur'ana. Neki od njih proučili bi Kur'an jednom u dva mjeseca, neki jednom u mjesecu, neki svako deset noći, a neki svake sedmice, i po ovome posljednjem postupala je većina.

Poznati islamski učenjak En-Nevevi o ovome kaže: „Najbolje je reći da se to odnosi na svakog pojedinca. Neka svako uči onoliko koliko je u stanju. Neki su učili samo mislima, a nisu izgovarali harfove. Tako, ako je neko zauzet širenjem znanja i poučavanjem ili rješavanjem sporova među muslimanima ili zauzet bilo kojim drugim općekorisnim stvarima koje vjera zahtijeva, neka uči onoliko koliko mu prilike dozvoljavaju, i to mu se nimalo neće uzimati kao manjkavost.“²

Prema mišljenju islamskih učenjaka najsevapnije je Kur’an učiti u namazu, stoga je najbolje za onoga ko je sam učio Kur’an da hatmu završi u namazu, naročito sabahskim ili akšamskim sunnetima. Ako se hatma završava grupno, izvan namaza, imam En-Nevevi smatra da je to lijepo učiniti početkom dana, što je po nekim učenjacima vrednije, ili u sumrak.³ Također, on navodi da je lijepo taj dan postiti, izuzev ako se poklopi sa danom u kojem je mekruh postiti. „Vjerodostojno se prenosi od Talhe bin Musarrifa, Musejjeba bin Rafia, Hubejba bin Ebu Sabita, Allah im se smilovao, koji su iz generacije tabi’ina, a živjeli su u Kufi, da su postili dan u kojem bi završavali hatmu. Pohvalno je da završavanju hatme prisustvuju oni koji su učili, a i oni koji nisu.“⁴

Mustehab je nakon učenja hatme učiti dovu i za te prilike sazvati svoje najbliže. Ibn Ebu Davud bilježi predanje s dva vjerodostojna niza prenosilaca od Katade, učenika Enesa, r.a., koji je rekao: „Enes, r.a., kada bi završio s hatmom, okupljao bi svoju porodicu pa bi učio dove.“⁵ Prenosi se da su slično postupali Abdullah b. Abbas, Mudžahid i neki drugi, jer se tada prima dova.⁶